Moje dijete - Ožujak 2013.

„Imam djevojčicu od 3,5 godina koja ima ispade bijesa kad god nije kako bi ona željela da bude. Kad je ljuta baca stvari na mene poput drvenih kockica i sl.  Npr. ujutro ne želi ići u vrtić tako da se posvađamo i ja vrlo često zakasnim na posao. Ne znam što učiniti jer se bojim da neće imati negativne  posljedice kasnije ako joj sad postavim granice. Je li u redu da pred njom budem ljuta?“
 
Djeca se od odraslih razlikuju u jednoj bitnoj stvari, a to je da nemaju iskustvo koje mi odrasli imamo,  a koje je nužno potrebno za život. Uloga roditelja je da preuzme odgovornost za odnos koji ima s djetetom te da mu prizna da je kompetentno, što je različito od toga da je sposobno odlučivati ili preuzeti odgovornost. Drugim riječima, dijete od roditelja uči kako se ponašati u raznim situacijama, a pogotovo u situacijama koje su za dijete izrazito frustrirajuće poput toga da bi rađe bilo s mamom ili tatom doma ili pak završilo započetu igru nego krenulo u vrtić.

Vjerujem da vam je teško u situaciji kada se žurite, a vaša djevojčica ne surađuje na načina na koji biste vi željeli pogotovo kada kasnite na posao. No, vašoj djevojčici je kao i svakom djetetu potreban roditelj koji će ga voditi i naučiti ako donositi odluke. Empatičko vodstvo upravo govori o tome da je potrebno djetetu pokazati kako da se nosi s emocijama. Onog trenutka kada primijetite da vas dijete nije poslušalo i da frustrira, stanite na loptu i pričekajte da se smiri. Kad dijete primijeti da ste smireni i da ne držite propovijedi o tome kako se žurite i kako vam je dosta svega, zapravo uči kako se nositi s frustracijama.

Kada je dijete smireno jasno recite istinu, a to je da vi jednostavno želite stići na posao na vrijeme i da znate da se ona ne slaže s vama, ali da je to nešto o čemu vi odlučujete. Na taj način ste pokazali svoju autentičnost i dosljednost, ali ste i njoj priznali da ne očekujete da se složi s vašom odlukom, ali da je to naprosto vaša odluka. Također ste ju naučili da je važno jasno dati do znanja do koji osobnih granica ste spremni. To je nešto što je korisno kasnije u životu, pogotovo pubertetu kada će biti izložena mnogim iskušenjima.

Istina je također da mnogi roditelji ne mogu podnijeti frustracije svoga djeteta, no, kroz frustraciju djeca uče i ona je potreba. Ukoliko štitimo djecu od frustracija onemogućujemo im zdrav i prirodan razvoj.

Ljutnja je neugodan osjećaj koji je potreban za zdrav razvoj ljudskih emocija. Nošenje s ljutnjom je nešto drugo. Ukoliko bacate predmete ili se derete kad ste ljuti niste najbolji primjer svom djetetu kad je ono ljuto. S druge strane, ako objasnite djetetu zbog čega ste ljuti i kako se mislite riješiti vlastite ljutnje, onda ste svakako dobar primjer svom djetetu.

Vaša djevojčica baca predmete kad je ljuta. Mislim da je u redu jasno joj reći da ne želite da baca kocke jer im to naprosto nije svrha. Roditelji često govore „ nemoj bacati kocke“ što dijete čuje kao „bacati kocke“. Bolje bi bilo reći npr. „ kocke su za slaganje“ ili „spusti kocku i reci što te ljuti“. Tada ste koncentrirani na radnju vašeg djeteta koju dijete može promijenit, a ne na etiketiranje djeteta kao „dobrog“, „lošeg“ ili pak „bijesnog“.
 
Vjerujem da je ponekad teško nositi se s izazovima roditeljstva, no nije nemoguća misija. Kako raste vaše dijete rastete i vi u ulozi roditelja. Vodite se mišlju da je najbolje da ne radite umjesto djeteta, nego za dijete na način da ga učite vlastitoj odgovornosti na način da će učiti iz vašeg primjera. I naoružajte se strpljenjem i voljom jer velika je mogućnost da ćete i vi nešto naučiti od svojeg djeteta.

Nikolina Essert, prof. psihologije, zaposlena u dječjem vrtiću, savjetovateljica na „Telefončiću“ savjetovalištu za rani razvoj djece

Članak objavljen u časopisu „Moje dijete”, ožujak 2013
.
 
Ispiši stranicu