Kako reagirati kada dijete udari drugo dijete?

Gledanje kroz prizmu razvoja, a ne kažnjavanja
(iz perspektive socijalnog pedagoga)
Situacija u kojoj dijete udari drugo dijete jedna je od onih koje roditelje i odgojitelje najviše uznemiruju. Često se pojave pitanja poput: “Zašto to radi?”, “Trebam li ga  kazniti?” ili “Hoće li takvo ponašanje prestati?”.

Važno je znati da udaranje u dječjoj dobi najčešće nije znak agresivnosti, već pokazatelj razvojne nezrelosti i teškoća u regulaciji emocija.

Razvojni pogled: što je „normalno“, a što nije?

Rana dob i mlađi vrtićki uzrast (1,5 - 4 godine)
U ovom razdoblju dijete:

• emocije doživljava snažno, ali ih ne zna imenovati
• impulsi su jači od kontrole
• govor još nije dovoljno razvijen za rješavanje sukoba
• pokazuje interes za vršnjake, želi se približiti drugoj djeci, voli dodirivati drugu djecu, razumije namjeru i ponašanje drugog djeteta i s njim usklađuje igru sličnim igračkama, učestalije ulazi u sukobe sa drugom djecom, osobito oko podjele igračaka (u dobi od 1 do 2 godine)
• pokazuje rivalstvo s drugom djecom i ljubomoru što dovodi do čestih sukoba zbog privilegiranog mjesta u sobi, igračaka, osjećaja vlasništva i želje da pridobije simpatije odraslog (u dobi od 2 do 3 godine)
• je u fazi egocentrizma ili predsocijalnoj fazi: kontakti sa drugom, nepoznatom djecom su više slučajni i česti su sukobi, a fizički odnos prema okolini prelazi u verbalni (u dobi od 3 do 4 godine)

Prema razvojnim teorijama (npr. neuropsihološki razvoj), dijelovi mozga zaduženi za samokontrolu i planiranje još su u razvoju, dok su emocionalni centri vrlo aktivni. Zato dijete „reagira tijelom“ - gura, udara, baca.

Što dijete tada zapravo poručuje?
Iza udarca često stoji poruka poput:

• „Previše mi je.“
• „Ne znam kako reći da sam ljut.“
• „Treba mi pomoć.“

Djeca ne udaraju zato što žele povrijediti drugo dijete, već zato što još ne znaju drugačije.
 
Stariji vrtićki uzrast (4 - 6/7 godina)
U ovoj dobi očekujemo:

• bolju verbalizaciju emocija te izražavanje emocija na društveno prihvatljiv način
• kontrolu vlastitog ponašanja koristeći se internaliziranim, samoupravljenim govorom
• surađivanje sa drugom djecom
• velikodušnost prema drugima
• osnovno razumijevanje pravila i granica
• poštivanje prava i svojinu drugih
• razvoj empatije
• uviđanje negativnog učinka nekontroliranog emocionalnog reagiranja
• sve veći interes za kooperativni grupni rad s vršnjacima, češće ali kratkotrajne konflikte sa vršnjacima jer dijete je spremno dogovoriti se (u dobi od 6 do 7 godina)
• porast suradnje i natjecanja (u dobi od 6 do 7 godina)

Ako dijete predškolske dobi udari, to često znači da:

• emocija i dalje nadjačava sposobnost kontrole
• dijete nema dovoljno vještina rješavanja sukoba
• izostanak odgojnih granica
• postoji umor, stres, promjena ili osjećaj nesigurnosti

Važno je naglasiti: povremeni ispadi nisu znak poremećaja, ali učestalo udaranje zahtijeva dodatnu podršku i zajedničko djelovanje roditelja i vrtića.
Teorijski okvir: regulacija emocija i učenje kroz odnos
Socijalna pedagogija i razvojna psihologija naglašavaju da djeca ne uče samoregulaciju sama, već kroz:

• odnos s odraslom osobom
• smirujuće reakcije
• jasne, ali tople granice

Odrasli u tom procesu imaju ulogu „vanjskog regulatora“ - mi posuđujemo djetetu smirenost dok je ono još ne može imati samo. S vremenom, dijete taj model internalizira.

Kako reagirati u trenutku udarca?
1. Zaustaviti ponašanje
Mirno, čvrsto i bez prijetnji:
„Ne dopuštam udaranje.“
2. Imenovati emociju
„Vidim da si jako ljut / uzrujan.“
Time djetetu pomažemo povezati unutarnje stanje s riječima.
3. Postaviti granicu i ponuditi alternativu
„Ljutnja je u redu, ali udaranje nije. Možeš reći što te smeta ili doći po pomoć.“
4. Usmjeriti na posljedice i odnose
„Udarac boli. Hajdemo vidjeti kako je drugo dijete.“
Kod starije djece moguće je kasnije razgovarati i o odgovornosti, posljedicama te načinima popravljanja odnosa.
Što ne pomaže (iako često dolazi iz brige)

• vikanje i posramljivanje
• fizičko kažnjavanje
• etiketiranje („Ti si agresivan.“)
• duga objašnjenja u jeku emocije

Takve reakcije ne uče dijete boljoj kontroli i poželjnim ponašanjima, već povećavaju stres i mogu produžiti i produbiti problem.
Kako dugoročno pomoći djetetu?

• redovito razgovarati o emocijama u mirnim trenucima
• učiti dijete rješavanju sukoba kroz igru i primjere
• biti dosljedan u granicama
• vlastitim ponašanjem pokazivati kako se nosimo s ljutnjom
• surađivati s odgojiteljima i stručnim suradnicima

Savjet za kraj
Kada dijete udari, ne gledajmo samo ponašanje, već poruku iza njega. Tada to nije trenutak za kaznu, nego prilika da dijete nauči nešto važno: kako prepoznati emociju, kako je izraziti i kako ostati povezano s drugima čak i kada je teško.
Naš zadatak nije kazniti nezrelost i djeca ne trebaju kazne, nego sigurne i strpljive odrasle koji ih vode prema zrelijim načinima izražavanja emocija i ponašanja. Razvoj nije pravocrtan - ali uz razumijevanje, strpljenje i dosljednost te razvijanje svijesti o posljedicama, dijete korak po korak uči ono što mu je potrebno za život u zajednici.

---

Ispiši stranicu